Ana səhifə

Prof. Thomas gueydier


Yüklə 25.37 Kb.
tarix07.05.2016
ölçüsü25.37 Kb.

Prof. Thomas GUEYDIER



ODJEK DISERTACIJE IVANA MERZA U DANAŠNJOJ FRANCUSKOJ

Kultura i vjera susreću se u liturgiji
Predavanje održano na Filozofskom fakultetu

Družbe Isusove u Zagrebu

17. studenog 2005.
Dame i gospodo,

U ovom trenutku Francuska otkriva blaženog Ivana Merza, dosada nepoznatog ili gotovo nepoznatog u ovoj zemlji. Objavljivanje doktorske disertacije koju je on napisao na francuskom jeziku na temu utjecaja liturgije na francuske pisce, pobuđuje interes. Najprije treba reći da disertacija dolazi u pravom trenutku i u skladu je na izuzetan način sa debatama koje danas uzbuđuju Francusku.

Poznato vam je sigurno da Francuska ove godine obilježava stogodišnjicu zakona odvajanja Crkve i države. Izgleda također da je ova obljetnica probudila i stare demone. Slavljenje laiciteta, što samo po sebi nije loša stvar, bila je prilika za pripadnike borbenog laicizma da vrate na scenu i određene ideje za koje se smatralo da pripadaju prošlosti te da ih postave kao temu dana. Na taj se način javljaju sve brojniji glasovi i sve više ih preuzima tisak osuđujući bez promišljanja i rijetkom silovitošću monoteizame općenito, a napose kršćanstvo.

Stoga je jedno od važnijih učenja koje možemo izvući iz disertacije Ivana Merza sljedeće: kršćansko naslijeđe Francuske, o čemu svjedoči književnost, nije samo duhovno naslijeđe, već je liturgijska baština. To znači da baštinici nisu samo izolirani pojedinci koji se mogu njome okoristiti, već čitav narod, zajednica pojedinaca koji su u ovom slučaju okupljeni na Molitvu. Ovo je vrlo bitno jer ćemo danas vrlo lako prepoznati da je Biblija mogla utjecati na ljude. Također se isto tako lako dopušta da je duhovnost mogla navesti pojedine osobe, u prvom redu pisce, na stvaranje određene vizije svijeta i Boga. Međutim, potpuno je druga stvar pomisliti da Francuska ne bi bila ono što jest, ne bi bila tako lijepa i dobra bez Liturgije; jer Liturgija je Crkva. Stoga Crkva, za laički duh, nije mogla (pozitivno) utjecati na francusku kulturu. Jer, uvijek prema laičkom duhu, Francuska ne postoji osim po svome odvajanju od Crkve. Studija Ivana Merza, dopušta dakle da se na neki način «odgovori» francuskom laicizmu.

Svrha studije ne zaustavlja se ovdje. Gledano općenito, ako studiju promatramo s antropološkog stajališta, ona je zanimljiva u tome što nju prožima snažna vizija odnosa između kulture i vjere. S jedne strane Ivan Merz pokazuje kako kultura treba vjeru, a s druge strane jednako tako vjera treba kulturu. O tome bih želio danas razgovarati s vama.


  1. KULTURA TREBA VJERU

U svojoj studiji, Ivan Merz najprije pokazuje kako kultura treba vjeru. Opisujući liturgiju kroz njezin književni utjecaj, on u stvari definira službenu molitvu Crkve kao vrlo razvijenu kulturnu formu koja nije ništa manje od jedne izuzetne sinteze između Univerzalnog i Pojedinačnog. Kada bi trebalo staviti Ivana Merza u povijest ideja, moglo bi se reći da se on nalazi na pola puta između Prosvjetiteljske misli koja shvaća kulturu u terminima apstraktne univerzalnosti i njemačkog romantizma koji ju definira nacionalnim genijem – Volksgeist-om.





    1. Patriotizam

Disertacija Ivana Merza podsjeća nas kako je francuska kultura kultura jednog naroda, kultura jedne Nacije. Kada govori o Liturgiji, ona je kao «nacionalna baština francuskog naroda». Ovo iznenađuje današnjeg Francuza, jer je, osim nekoliko iznimaka, nacionalni osjećaj, da tako kažemo, nestao u Francuskoj. Svi promatrači to kažu. Visoki postotak birača koji ne izlaze na glasovanje, sve više slučajeva nekulturnog ponašanja (pogotovo nasilje koje je trenutno prisutno u pariškoj regiji), nasilje u školama predstavlja sve jače simptome velike krize nacionalnog identiteta. Činjenica je da nema ničega drugog nego nogometa koji danas ujedinjuje Francuze oko imena Francuske… Brojni i različiti su uzroci ovog apatriotizma koji se često manifestira u obliku opasne asocijalnosti. Najprije individualizam nagriza osjećaj zajedništva, zatim relativizam koji ne štedi vrijednosti Francuske Republike, pa hedonizam koji daje prednost zadovoljavanju individualnih užitaka te gura u drugi plan brigu za zajedničko dobro.


Stoga nam Ivan Merz šalje sliku jedne zaboravljene Francuske, jedne Francuske - Nacije, jedne Francuske koja nije samo niz anonimnih pojedinaca ili zajednica zatvorenih u sebe, već živ i skladan organizam koji okuplja muževe i žene oko baštinjenih vrijednosti jednog zajedničkog i voljenog nasljeđa. « Liturgija je dio baštine Francuske,» piše Ivan Merz u svojem zaključku. «Ona nije samo učiteljica ukusa francuskom narodu, ona mu također i priskrbljuje učenje s kojim narod često usklađuje svoje najvažnije postupke u životu.»
Mi bismo još mogli navesti ovaj odlomak iz poglavlja što ga Ivan Merz posvećuje Maurice-u Barrès-u: «Za Mauricea Barresa liturgija je najprije sastavni dio duhovnog života svećenika, a u sebi sadrži uvijek živi odjek duša koje su nekada živjele u Francuskoj. Izvan te veze koju liturgija stvara između živih i mrtvih, i ne uzimajući u obzir da ona stvara od jedne Nacije kao jedan vječni organizam, ona dokazuje, čak i svojim patvorinama, da jedan Francuz mora pružati vanjski i vidljiv oblik nepoznatim silama koje naviru u najskrivenijim dijelovima njegove duše.”
Zamjetno je oduševljenje koje Ivan Merz iskazuje za francusku Naciju i njezinu kulturu. To oduševljenje je nevjerojatno aktualno. Sjetimo se snažnog poziva Ivana Pavla II. veleposlanicima UNESCO-a prilikom njegovog putovanja u Pariz 1980. godine: «Nacija je velika zajednica ljudi koje ujedinjuju raznolike veze, ali ponajviše ih povezuje kultura. Nacija postoji po kulturi i za kulturu i ona je dakle velika odgajateljica ljudi kako bi oni mogli 'više biti' u zajednici». Ivan Pavao II. također je dodao: «Bdijte, svim mogućim sredstvima koja su vam na raspolaganju, nad tom temeljnom suverenošću koju posjeduje svaka Nacija po svojoj vlastitoj kulturi. Štitite ju kao zjenicu oka svoga za budućnost velike ljudske obitelji.»

1.2 Univerzalizam

Podrazumijeva se i očito je da uzvisivanje nacije kod Ivana Merza (kao i kod Ivana Pavla II.) nema nikakve veze s nacionalizmom. Dokaz je tomu da njegovo oduševljenje za kolektivni identitet ide zajedno bez problema s jednom otvorenošću Drugome, drugim nacijama. Ivan Merz tako posvećuje veoma lijepe stranice stranim piscima koji su “između ostalog, bili izloženi utjecaju francuskog liturgijskog pokreta i koji svjedoče (...) o sjaju Liturgije. (...) Duhovi očarani ljepotom, pripadali oni bilo kojoj nacionalnosti, otkrivaju u njoj nepresušan izvor sigurnosti i poetskog nadahnuća.”

Među tim stranim piscima, nalazi se, na primjer, i jedan Walcheren. Ivan Merz ide tako daleko da izjavljuje kako razmišljanja ovog Nizozemca o estetici liturgije često nadilaze razmišljanja kojima se divimo kod Huysmansa. Prisjetimo se i toga da Ivan Merz Huysmansu posvećuje ne manje od tri poglavlja te smatra da je zahvaljujući njemu «liturgijska obnova započela svoj pobjednički hod kroz francusku književnost». «Walcheren,» zaključuje Ivan Merz, «prožet je francuskim duhom do tog stupnja da se nikome ne bi učinila krivo ako bi se njemu dodijelilo jedno izabrano mjesto među francuskim piscima koji se dive liturgiji.»
1.3 Liturgija: veza između Pojedinačnog i Univerzalnog

Kao što smo to vidjeli, ovaj smisao za Univerzalno ne isključuje dakle uzvisivanje kolektivnog identiteta, zatim ovaj smisao za Drugoga koji ide ruku pod ruku s nacionalnim oduševljenjem, pa ovo nastojanje oko otvorenosti koje se izražava u isto vrijeme kao i potreba za ukorijenjenjem, sve to Ivan Merz nalazi u Liturgiji. Čitajući njegovu studiju, primjećujemo u stvari da liturgija kod njega ima na neki način ulogu poveznice između Univerzalnog i Pojedinačnog.


Radi se o tome što se Liturgija nalazi na strani intelekta, apstraktnog i objektivnog, i na strani afektivnog, osjećajnog i subjektivnog. To je moguće jer se sastoji od tekstova koji pozivaju na razmišljanje dok ju u isto vrijeme karakterizira skup običaja često iracionalnih, koji su se mijenjali od jednog razdoblja, mjesta i konteksta do drugog. Liturgija dopušta povezivanje dvaju svjetova koji bi bez nje ostali strani jedan drugome. Ivan Merz od samog početka svoje doktorske disertacije izričito naglašava tu dvostruku karakteristiku liturgije: «Pisce bi se moglo svrstati u dvije obitelji: jedni se priklanjaju više estetskom aspektu liturgije, dok su drugi osjetljiviji na duboku misaonost liturgije.»
Liturgija pruža mogućnost piscima, njihovim likovima i samom Ivanu Merzu da ne potonu u dvije vrste krajnosti, u vrstama neuravnoteženosti; liturgija dopušta i olakšava kretanje između Univerzalnog i Posebnog. Uzmimo jedan primjer iz poglavlja posvećenog svjedočanstvu ratnika, koje smo već citirali. Otkrivamo da odlaženje na misu omogućuje piscu Henri-u Gehon-u obraćenje, odnosno prelaženje s jedne vanjske prakse identifikacije na iskustvo stvarnog susreta s božanskim. Liturgiju koju najprije shvaća kao izraz posebne pripadnosti, ovaj pisac u jednom drugom vremenu shvaća kao ulazna vrata u uzvišenije stvarnosti, transcendentne i univerzalne.
Sve u svemu, za Ivana Merza liturgija predstavlja kulturni oblik koji je razvijen i uzvišen po tome što nadilazi podjelu između univerzalizma i partikularizma kako bi se dalo mjesta izrazima koji u sebi nose i neku vrstu “konkretnog univerzalizma” i “prevladanog patriotizma”. Međutim, s druge strane, čitava njegova studija o utjecaju liturgije na francuske pisce pokazuje i obratno, koliko vjera treba kulturu, postavljajući temelje jednog realnog i uistinu recipročnog dijaloga između te dvije stvarnosti.

2. VJERA TREBA KULTURU
U stvari, Ivan Merz ne poima liturgiju zasebno, zatvorenu u sebe, krutu i nepromjenljivu, već nasuprot, poima ju kao oblik izražavanja koji varira prema kontekstima, koji posuđuje neke karakteristike od drugih načina izražavanja te koji može biti shvaćen u svjetlu drugih sfera.

O svim ovim točkama bih sada volio govoriti.


2.1 Liturgija se razvija u raznolikosti kultura

Ivan Merz najprije pokazuje kako se liturgija koja čini francusku kulturu razvija u raznolikosti kultura. Uglavnom, on pokazuje kako na samu liturgiju utječu određeni konteksti koji izvlače ovu ili onu njezinu karakteristiku. Ovi različiti konteksti mogu biti na primjer geografske prirode. Stoga Ivan Merz objašnjava u dva uzastopna poglavlja kako su Normandijci i Provansalci osjetljivi na različite aspekte liturgije te ih različito naglašavaju. On citira Barbey-a d’Aurevilly-a: «U Normandiji, dok sam još bio mlad, od svih ceremonija koje su privlačile svijet u crkve, najsvečanija i koja je najviše pobuđivala ljudsku maštu, bio je sprovod.» U poglavlju koje slijedi, Ivan Merz navodi jedno provansalsko hodočašće koje opisuje Frederic Mistral. Ovo je još jedna posebna manifestacija po kojoj Liturgija otkriva jedno od svojih mnogih lica.


2.2 Liturgija treba književnost: pitanje stila

Čitajući studiju Ivana Merza, shvaćamo da je vjeri potrebna kultura na još jedan način. Ivan Merz to nikada eksplicitno ne kaže, ali pogađamo njegove misli kako Liturgija očito ne bi bila ono što jest bez književnosti – biblijske književnosti u ovom slučaju – bez pisaca koji kao pisci imaju osjećaja za ljepotu, odnosno da budemo precizniji, za «stil». To je još očitije u komentarima Ivana Merza po pitanju stila ovog ili onog autora na kojega je utjecala Liturgija.


Što se toga tiče vrlo je značajan paragraf posvećen stilu Lamennaisa. Ivan Merz navodi: «Njegov stil često je tako zanosan da gotovo zaboravljamo da nije biblijska poezija ta koja nas očarava dok čitamo njegova djela. Da bismo postali svjesni toga, potrebno je prijeći poglavlje XXIII. i 'Riječi jednog vjernika' gdje se nalazi čuvena kombinacija psalma 'De profundis' zajedno s litanijama Svetoj Djevici.» Ovdje je utjecaj liturgije opisan kao stilistički utjecaj, dok je književni tekst samo «kombinacija» različitih stilova prisutnih u Liturgiji. Za Ivana Merza dakle ne postoji liturgija bez književnosti. Liturgija se hrani tekstovima i stilovima koji se miješaju sa stilovima pisaca do te mjere da se više jedni od drugih ne mogu raspoznati. Liturgiji je dakle potrebna kultura i to književna kultura.
2.3 Utjecaj književnosti na teologiju
Ulazeći u samu srž pitanja, zaključujemo da književnost, koliko god svjetovna može biti, dopušta Ivanu Merzu razumijevanje Liturgije iako bi se to moglo činiti paradoksalnim. Primjećujemo da mu pisci i ne htijući omogućuju shvatiti smisao ceremonija koje opisuju. Mogli bismo čak i reći da Ivan Merz uzima zadivljujući književni prečac koji ga vodi do teološkog srca Liturgije. Teološkog srca Liturgije koje će stvarno biti otkriveno i objavljeno tek u trenutku II. vatikanskog koncila. Ova činjenica je vrlo bitna i mislim da čini jednu od najmarkantnijih originalnih aspekata njegove disertacije.
Proučavajući utjecaj liturgije na francuske pisce, Ivan Merz je ustvari neizostavno vođen da se zanima za stajalište (po definiciji subjektivno) samih pisaca ili njihovih likova o katoličkom bogoštovlju. Tako on na primjer analizira način na koji lik Durtal poima Liturgiju u Huysmansovom romanu En route (Na putu) ili način na koji Ernest Hello, kao filozofski pisac, osobno opisuje molitvu Crkve. Stoga, uzimajući u obzir subjektivnost vjernog sudjelovanja u Liturgiji, zatim njegovo osobno prihvaćanje bogoštovlja te individualno razumijevanje tekstova, čine jednu od glavnih karakteristika njegove anticipacije II. vatikanskog koncila. Analiza književnog «tretmana» liturgije omogućuje Ivanu Merzu razumijevanje bitne teološke dimenzije i prije nego su je teolozi izričito razjasnili!
Zaključak:

Ukratko, Ivan Merz želio je pokazati utjecaj Liturgije na pisce iz razloga što je želio postaviti na neki način hijerarhiju sakralne i svjetovne kulture ističući superiornost sakralne nad svjetovnom. Čak i kada njegova studija dokazuje da katolicizam ima neospornu vrijednost s estetskog, intelektualnog i socijalnog stajališta – što nije nekorisno u ovo vrijeme kada postoji tendencija da se ta vrijednosti relativizira - ova disertacija svjedoči o istinskoj želji za otvorenost, opisujući jedan dosta neslućeni dijalog između književnosti i liturgije, između Kulture i Vjere. To je dijalog koji uspostavlja između njih obogaćujuću raznolikost i savršenu jednakost.







Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©anasahife.org 2016
rəhbərliyinə müraciət