Ana səhifə

Drustvo (zaboravljenog) znanja ili Jesu li knjižnice potrebne društvu znanja?


Yüklə 11.04 Kb.
tarix07.05.2016
ölçüsü11.04 Kb.
Drustvo (zaboravljenog) znanja

ili

Jesu li knjižnice potrebne društvu znanja?

- pismo javnosti -


Poštovana javnosti,
osjećajući osobnu odgovornost i profesionalnu potrebu da doprinesemo izlasku iz gospodarske i društvene krize, a čvrsto vjerujući da su znanost, visoko obrazovanje i kultura temeljni pokretači dugoročnog i održivog razvoja hrvatskog društva,
vjerujući da zastupamo stav cjelokupne knjižničarske zajednice hrvatskih visokoobrazovnih, znanstvenih i drugih ustanova i organizacija u kojima se obavlja znanstveni i stručni rad,
mi, ravnatelji/voditelji sveučilišnih knjižnica, predstavnici sveučilišta u Osijeku, Puli, Rijeci, Zadru, Splitu i Dubrovniku u Zajednici knjižnica sveučilišta Hrvatske i predsjednica Hrvatskog knjižničarskog društva,
želimo skrenuti pozornost na knjižnice i knjižničare, kao oduvijek prisutne i moćne, a neprepoznate partnere u izgradnji društva znanja.
Već pet tisuća godina knjižnice i knjižničari prikupljaju, čuvaju i daju na korištenje zabilježeno znanje, kao temelj za stvaranje novog znanja. Ovu su misiju kroz povijest ispunjavale osobito knjižnice ustanova znanosti i visokog obrazovanja.
Medij na kojem se znanje bilježilo kroz povijest mijenjao je oblik, od glinenih pločica preko papirusa, pergamene i papira do današnjeg digitalnog, no spomenuta misija visokoškolskih i znanstvenih knjižnica nije se promijenila. Razvoj ili stagnacija visokoškolskih i znanstvenih knjižnica kroz povijest uvijek su ovisili o tome trebaju li društva u kojima one djeluju zabilježeno znanje koje knjižnice prikupljaju i čuvaju. Uspon znanosti i visokog obrazovanja određene nacije uvijek je bio usko povezan s korištenjem zabilježenog znanja sačuvanog u knjižnicama. O tome jednako svjedoči visokoobrazovna djelatnost isusovaca u Hrvatskoj 17. stoljeća, koji su istovremeno s osnivanjem svojih učilišta uvijek osnivali i pomno ustrojenu knjižnicu, kao i izgradnja američkih kampusa 19. stoljeća, gdje je knjižnica do danas ostala središnja kampusna institucija.
Danas sve europske vlade, pa tako i hrvatska, suočene s globalnom ekonomskom krizom i pratećom krizom društvenih vrijednosti, u svojim programima, od Bolonjskog procesa na međunarodnoj razini do programa gospodarskog oporavka na nacionalnoj, naglašavaju potrebu razvoja znanosti i visokog obrazovanja kao temelja novog društvenog razvoja. Očekivani društveni razvoj temelji se na informacijskoj tehnologiji, a željeno novo društvo naziva se „društvom znanja“. U tom društvu znanje je dostupno svakom pojedincu koji njegovim kreativnim usvajanjem postaje „aktivan i odgovoran građanin“ sposoban da izgrađuje kako sebe tako i demokratsko društvo i time osigurava globalni društveni i kulturni razvoj temeljen na poznavanju i sinergiji kulturnih raznolikosti.
U ovakvom projektiranju „društva znanja“ samo se u rijetkim slučajevima spominje uloga knjižnica, a uloga visokoškolskih knjižničara i knjižničara znanstvenih institucija ne spominje se baš nigdje. Knjižničari nisu imenovani kao stalni pripadnici ovih institucija.
Kao knjižničari znanstvenih i visokoobrazovnih institucija predani svojoj misiji prikupljanja, trajnog čuvanja i promicanja korištenja zabilježenog znanja namijenjenog učenju i stvaranju novog znanja, želimo inicirati javnu raspravu o pitanjima za koja mislimo da su ključna za uspješno ostvarivanje vizije „društva znanja“:

  1. Može li se očekivati da znanost i visoko obrazovanje postanu ključni čimbenici razvoja društva bez suradničke knjižnične službe u svojem sastavu?

  2. Može li se očekivati značajniji razvoj znanstveno-obrazovne djelatnosti bez reguliranja načina osiguravanja informacija i izvora za učenje i znanstveni rad?

  3. Može li se očekivati jednakost pristupa znanju za sve studente ukoliko svi potrebni izvori toga znanja nisu besplatno dostupni u knjižnici visokog učilišta?

  4. Može li sustav dokinuti površnost i „bigbrotherizaciju“, a stvoriti aktivnog i odgovornog građanina čiji se postupci temelje na kreativnom pristupu znanju, dok se studentima nude pojednostavljeni nastavni materijali, bez inzistiranja na dubljem uvidu u originalne izvore i bez promicanja kulture čitanja složenog teksta, što je misija visokoškolskih knjižničnih službi?

  5. Može li student, zatrpan nebrojenim internetskim sadržajima, samostalno i bez stručne pomoći knjižničara razlučiti neprovjerene površne informacije od pouzdanog znanja?

  6. Može li institucija znanosti i visokog obrazovanja kvalitetno promicati svoju izvrsnost i identitet kroz osiguranje globalne vidljivosti znanja koje je stvorila ne koristeći profesionalne vještine visokoškolskih knjižničara?

  7. Mogu li institucije racionalno pribavljati vrhunske izvore informacija, koji su danas dostupni gotovo jedino u „paketima“ skupih komercijalnih baza podataka, bez pomoći knjižničara kojima je nabava znanstvene literature dio profesionalnih kompetencija?

  8. Mogu li institucije znanosti visokog obrazovanja ostvariti ulogu promicanja kulturnog razvoja, bez osigurane profesionalne brige za kulturno dobro u njihovim knjižničnim fondovima i bez promicanja posjedovanja ove baštine kao simbola svojeg kulturnog identiteta i značaja?

Umjesto zaključka, poruka slučajno pronađena u knjižničnom svemiru:


Da biste uništili kulturu, ne morate spaliti knjige. Dovoljno je da ih ljudi prestanu čitati. (Ray Bradbury)


Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©anasahife.org 2016
rəhbərliyinə müraciət